Ne kradi mi ljubičice, stoko

U rukama joj kese iz novogodišnje kupovine. Lutka, bojanke i kocke u jednoj, u drugoj teleći but i manjebitnarije za prazničnu trpezu. Prebacuje sav teret u levu ruku, desnom napipava vezicu ključeva u dubini torbe. Na vezici je čipovana plastika kojom može da otvori ulazna vrata bez petljanja s ključem, ako je prisloni na uređaj sličan digitronu. Posle jednog tiit i blinka zelenog svetla odobren joj je ulaz u zgradu u kojoj živi deset godina.

Ugradnja moderne tehnologije poklopila se sa prestankom rada interfona, tako da sada ne može da čuje kad joj zvone gosti i da ih pusti u zgradu, već mora: 1) da se čuje sa njima telefonom, 2) da sama siđe sa četrnaestog sprata i otvori im, uz naklon ili bez.

Na oglasnoj tabli u ulazu uvek ima korisnih i dosadnih obaveštenja, ali evo jednog koje vrišti od velikih slova, što obećava dodatnu vrednost. Žana spušta kese pored nogu i promatra papir sa službenim pečatom Odbora stanara zgrade na kome piše:

ZABRANJENO PENJATI SE NA KROV ZGRADE OSOBAMA KOJE NISU STANARI ZGRADE

Neko od pažljivijih čitalaca hemijskom olovkom precrtao je glagol PENJATI SE i dodao PRAVILNO JE PETI SE.

Što Žana voli jezičke zavrzlame, nemate pojma, ali ovog puta nije sasvim sigurna ko je u pravu – autoriteti Zgrade ili neformalni lektor, sasvim moguće osoba koja nije stanar zgrade.

Kao da joj čita misli Predsednik Skupštine stanara, svojeručno se potpisavši na novom saopštenju, upozorava nepoznate osobe da se uzdrže od žvrljanje po zvaničnim dokumentima Organa zgrade i da se, uvidom u Pravopis Matice srpske, upute u ispravnu upotrebu glagola PENJATI SE.

Tekst je poduži, a Žana je fascinirana tematikom. Čita do poslednjeg slovca.

Kad nema dalje, podiže kese i s uzdahom otežanja korača kroz hol zgrade, leden, akustičan i čist, što je danas retkost.

Da li ima pošte, jesmo li platili račune, beše li Infostan već stigao ili još nije – Žanin mozak kreće da štepa precizno i brzo, po odveć poznatom kroju, stoljnjačić svakodnevnog života. Svi znamo, međutim, da život nije utabana staza i pre nego što Žanina ruka u maniru slow motion-a krene ka drvenom sandučetu, gde je može iznenaditi jedino promena iznosa na računima za komunalije, ona primećuje novi detalj u holu zgrade, takoreći natrči na njega, odnosno nju, novogidišnju jelku okićenu plavim kuglama i trakama iste boje.

Baš lepo, misli Žana, ko god da se setio da ukrasi zajednički prostor zgrade.

Ali, opet, ko li je.

Da nije Poznavalac srpskog jezika i pravopisa naložio ulepšavanje hodnika po službenoj dužnosti ili je jelku namestio simpatični komšija sa prizemlja, čija deca imaju lepe manire i još lepše osmehe?

Žana zaboravlja da proveri poštansko sanduče i krene pufteći ka liftu. Kad eto ti ga jedan od najinformisanijih stanara u zgradi, mister know it all. Pa krene

„Komšinice, dobar dan! Muž? Gde je on? A beba? Stalno je babe šetaju, a majka landara … (ahahaha). Nego komšinice, jes′ krenula liftom? Pazi da se ne zaglaviš, najavili su isključenje danas.“ (zvižd, zvižd)

Žana, majka koja landara, imala bi štošta da kaže, ali odlučuje da kroz filter prividne samokontrole propusti samo jedno pitanjce:

„Komšija, pa kad će da isključe?“

„Otkud ja znam, nisu rekli vreme.“

Kao neko ko se plaši vožnje liftom, Žana nalazi da je ova izjava krajnje nezadovoljavajuća.

Lift je u prizemlju. Prolazi pored njega. Neće da rizikuje.

Ostavlja hahahnećešliftom komšiju iza sebe. Baš je dosadan. Tri stepenice. Sirov. Deset stepenica. Nekulturan. Petnaest stepenica. Tendenciozan. Drugi sprat. Žana se priseća kako se odmah odazvao kad ga je pozvala da proveri instalacije na spratu ispod njenog jer joj je «nešto smrduckalo» u zgradi. Ispostavilo se da nije bilo ništa. Nije komšija loš. Treći sprat. Samo je malo naporan. Četvrti, uf, ima još da se šipči do četrnaestog. Žana pomisli da bi joj u životu bilo mnogo lakše da nema srce zeca, al zalud, s tim se rađaš.

Na petom (kao i na još nekim neparnim spratovima) nalazi se prošireno odmorište koje liči na zastakljenu terasu opkoljenu krošnjama lipe i kestena. Nekome je  ovoliki prazan prostor delovao kao nepotreban hir, pa ga je napunio starim foteljama, komodama, saksijama i vazama sa cvećem. Neobičnoj muzejskoj postavci stanovanja, iz recimo 70-tih godina prošlog veka, fale samo ljudi ili, još bolje, pregradni zid da se ćapi zajednička prostorija. Žana konkretno mašta o dupleksu koji bi napravila pripajajući svetlarnik svom stanu.

Stigla je tek do šestog sprata. Subjektivni osećaj tereta koji nosi raste mnogo brže nego spratovi. Lift staje, začikava je. Da uđe ipak, donosi ad hoc odluku.

Muzika se aktivira kad kročiš nogom u kabinu lifta i uvek postoji taj efekat iznenađenja za one koji prvi put ulaze u muzičke liftove (nema ih tako mnogo u Beogradu). Umesto uobičajene ambijentalne muzikice, piči narodnjak. Žana se uključuje tačno u refren:

„Daj kikiriki….daj daj kikiriki…“ (Marina Živković, Kikiriki, 1997.god, googlanja radi, prim.aut.)

Nije se još opasuljila od muzičke podloge, a lift već staje. Ulazi tip, zbinjeno se osvrće, da nečiji mobilni ne zvoni tako, odbacuje ideju, pogleda u smrknutu Žanu, zabavljen dobacuje:

„Baš imate fensi muziku u liftu.“

Žanin mozak štampa brzopleti zaključak, kao fiskalni račun, da ovde, dakle, imamo nikako dobronamernog dečka u pokušaju ironije ili sarkazma. Otud Žanino nakostrešenje, najvišeg stepena.

Da je stvarno mislio to što je rekao, Žana bi mu rekla da je njena zgrada toliko fensi da jebeni (Žana retko psuje) interfon ne radi već mesec dana i na još ponešto mogla bi da se požali, ali ne u ovom slučaju.

„Izgleda da se nešto poremetilo u frekvencijama, inače je muzika vrlo prijatna“ – kaže Žana, a u duši staje čvrsto u odbranu svoje zgrade i svih njenih instalacija.

„Joj, ovaj lift ide nagore, a ja oću u prizemlje. Nema veze, izlazim pa ću da hvatam drugi“.

Žana ni da zucne. Još jedno zaustavljanje, a struja može da nestane svakog trenutka.

Misli na nešto drugo, misli na nešto drugo…

Žana se ogleda u musavom ogledalu. Po sopstvenom zapažanju izgleda kao Džim Džarmuš u lošoj fazi – kad bi mu kosa bila čupavija nego inače i kad bi je, u naletu krize srednjih godina, ofarbao u zift crno. I kad bi ostao bez originalne ideje, pa snimio film o ženi koja se plaši vožnje liftom, a živi na četrnaestom spratu solitera.

Samo da se više ne zaustavlja, samo da ne nestane struja, samo da se lift ne zaglavi sa njom unutra, samo da stigne do svog stana…

Njene želje danas se redom ne uslišavaju, pomislila je, dok se lift zaustavljao na 8. spratu, a u lift ušao predsednik Skupštine stanara zgrade, lično. Gledaju se preko puškometa, da iskoristimo ratnu terminologiju, jer iza Žane i njega ima gadne istorije. Dotični stanuje u stanu ispod njenog i od kad se doselila sa porodicom i PSOM – gađa je primedbama & pretnjama.

„Onaj tvoj pas…

Predsednik je mali, zdepast i okretan. Ima bistar pogled i ponašanje komandanta koji je profesionalnu vojničku retoriku lako preveo u menadžerske vode upravljanja jednom zgradom, u miru, ali spreman za vanredne situacije.

…stalno laje kad je sam kod kuće. Ako nastavi tako, izbaciću ga iz zgrade.“

Gospodin Predsednik smatra da njegove ingerencije sežu tako daleko da može da udalji nepoželjnog stanara, koga on dakako i ne smatra pravim stanarom. Tako je govorio Predsednik, a Žana mu uzvratila (pritom se jako zacrvenevši) da postoji lepši način da se uputi protest. Ako ćemo pravo, kopkalo ju je da li pas u njihovom odsustvu non-stop laje i šlajfuje po parketu, ali kako se niko drugi od stanara nije žalio odbacila je pritužbe kao neosnovane i zabranila Predsedniku da joj se obraća.

Sada stoje na par centimetara rastojanja i ćute, neugodno svesni prisustva onog drugog. Gledaju u pod, gde istovremeno ugledaju papir na kome  piše:

Stoko – kradljiva!

Oteto – prokleto!

Ukoliko ne vratite ljubičice na mesto sa koga ste ih ukrali stići će vas kletva…

P.S. Uhvatim li te u krađi prepariraću te!

Ključne reči, poput Stoko kradljiva, LJubičice i Ukrali podvučene su žutim markerom radi bolje uočljivosti.

Uočili su, nego šta nego su uočili.

Jedino što se Žani krivi brk od smeha, a Predsedniku jok, nego se još i namrštio i naglo čučnuo da podigne hartiju sa selotejpom na ivicama, što se poklapa sa musavim tragovima na ogledalu lifta gde je objava izvesno bila zalepljena (sabira dva i dva Predsednik).

Bože sačuvaj da je kradljivac, u to čak ni Žana ne sumnja, ali ga nervira da se stanari prepucavaju na javnim površinama. Kad on okači zvanično obaveštenje na tabli u prizemlju, sa pečatom i potpisom je jedno, a ova anonimna škrabanja su nešto saaasvim drugo. Sa izrazom gađenja gužva papir i kašljucne pri zaustavljanju lifta na desetom spratu. Impulsivno izlazi promrvljavši …đenja. Žana otpozdravlja još nemuštije.

Lift odskoči nagore.

Žana više ne može da se kontroliše, smeje se sa olakšanjem, kao kad se izduvava balon sa likom smajlija. Možda bi i zabacila glavu unazad i trupkala nogama, ali obuzdava se – ničim ne sme da ugrozi kretanje lifta.

Nije se smejala Predsedniku. Zna da i on ima svoje muke, pa makar one bile kako da zidovi uvek ostanu čisti, a lift nedemoliran.

Razmišljala je o autoru poruke u liftu i njegovoj potrebi da bes uobliči u pisanu, donekle pristojnu formu. On zna da mu se „stoka“ neće javiti da prijavi krađu ljubičica. A opet se obraća lopovu, nalazi neku satisfakciju u činjenici da će je ovaj pročitati.

Tekst kuca na kompjuteru, ne rizikuje da mu se rukopis prepozna. Žutim markerom označava ključne reči. Da zastraši, možda. Pa onda ta igra reči, nije rekao da će onoga ko ne vrati saksiju sa ljubičicama ubiti ili pretući, već se setio reči „preparirati“. Sav je u finesama.

Da razmotrimo i drugu stranu. Kradljivac ulazi u lift i nailazi na preteću poruku. Strese se. Osvrće se, iako je sam u liftu. Da li me je neko video, da li mi je vlasnik ljubičica na tragu? Čim stigne u svoj stan, otrči do prozora i proverava kako su ljubičice. Cvetaju od sreće! Spašene iz polumračnog hodnika, otrgnute sudbini večitih statista u prolaznim prostorijama solitera, sada se šepure na simsu prozora… njegovog prozora, a on im tiho šapuće jer biljke imaju osećanja i vole kad im se priča.

Žana polako izlazi iz lifta na četrnaestom spratu. Sva sreća da joj je svekrva super i pomaže oko bebe. Ona unese toplinu u svaki dom, pa i u njihovu „privremenu“ garsonjeru.

Ključ Žana ima, ali namerno zvoni da čuje domunđavanje, radosni dečji usklik, a sasvim izvesno i lavež starog Rajka. Vrata se otvaraju. Ona spušta stvari na pod i čučne, da bude spremna za sve koji joj trče u susret. Pripija ćerku na grudi jednom rukom, drugom mazi kuče, pozdravlja svekrvu. Njen pogled klizi preko svega što čini njen mali, ušuškan svet, sve dok se naglo ne zaustavi na dasci ispod prozora:

„Odakle nama ljubičice?!“

(Visited 174 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

fifteen + 2 =