Hugo, levo, desno Hugo

Inspirisano predstavom Bitef festivala 2019. „Beograd na daljinski“

Uskočila je u svoju kožu ranije nego obično i umila se mlakom vodom. Bojana je volela svoj život, sitne obaveze, male rituale, sve što život čini podnošljivijim. Nalila je vruću vodu u kadu. Dok se protegne, voda će se ohladiti i biće taman kako treba za hedonistički doživljaj. Slušaće meditativnu aplikaciju i pokušaće da smetne s uma novinski članak u kome piše da se ne preporučuje kupka u kadi, nikako u istoj vodi propirati intimne delove tela i tabane (eventualno zahvaćene gljivičnom infekcijom).

(aplikacija kaže) Prihvatite sve što vam prolazi kroz glavu, notirajte i zatim let it go. Pustite to iz sebe. Ne mora nužno da bude istina sve što vam vaš mozak nabaci.

Budite protočni bojler, dodaje Bojana.

Može da se šali na račun aplikacije, ali smirene reči na britiš inglišu definitivno pomažu, u kombinaciji sa posetama psihoterapeutu. Mnogo dana i godina mučila su je pitanja RAZLOGA u njenom životu, zašto se baš njoj nešto dešava. Biti otvoren, ne osuđivati, potapšati sebe po ramenu i kad uspeš i kad fejluješ… uzbudljivo je neke stvari učiti u zrelim godinama, kao dete kad prohodava. Svaki dan malkice dalje, sigurnije.

Bojana oseća da je jedan deo života, možda i čitavih deset godina, provela u hibernaciji. Buđenje je bolno, ali jedino je tako moguće uhvatiti korak, vratiti se u igru. Hoće da uči, želi svaki dan da sazna nešto novo. Kasnije tokom dana entuzijam će da padne, stare navike će ponekad da se vrate, kao ružne bubuljice posle jedenja mnogo čokolade. Ali znate šta, notiraće ih i let it go.

Iz kade je gledala tutorijal o šminkanju jer danas i devojčice znaju da se šminkaju kao profesionalci, zašto ne bi naučila i ona, kojoj bore izlaze na dnevnom nivou. Tutorijal je za početnike, kako se komplet našminkati za pet minuta, ne više. Zadatku pristupa na stari način, puna entuzijazma iz trena u tren topećeg nalik na njenu amatersku šminku.

Pet minuta može da traje večnost ako ne savladaš pravilno nanošenje pudera, senke, karmina, konturisanje lica. Mozak je tako predstavio situaciju Bojani i ona je zagrizla, pomislila da nikada neće naučiti da se lepo našminka, pre nego što je sporne misli let go.

Najduže se zadržala na klipu u kome se blogerkin muž zeza na račun make up industrije. Predstavlja se kao čuveni stilista hispano porekla uz jak naglasak. Suprugu zabeljuje korektorom i maskarom joj grabulja obrve, da bi konačni udarac zadao nanošenjem crvenog karmina preko linije usana, zbirno čineći od svoje žene neku neuspelu frankenštajnizaciju Ejmi Vajnhaus i Fride Kalo. Sneveselila se blogerka na kraju, jedno je zazati se, a drugo je izgledati neprivlačno svom auditorijumu. Bojana nagađa da je muž preterao i nije se držao početne zamisli da se malo zezaju, otišao je do kraja, izvrgao ruglu industriju od koje možda leba jede (i uživa) cela blogerkina porodica. Šanse su 50/50 da je Bojana sve pogrešno shvatila i da ništa nije tako. To ne menja činjenicu da se odlično zabavila i zapamtila video od A do Š, a svi praktični saveti iz ostalih tutorijala o hajlajteru koji na lice ide pre ovoga, a posle onoga, otišli su u vetar.

Odlepršala je, nenašminkana, na Novo groblje. Cinične misli koje naviru u protični bojler, primećuju da je početak predstave zakucan za groblje što će publici, nadaju se autori, skrenuti pažnju na trošnost tela i težinu i značenje projekta.

Sveže jutro, plavo nebo, uzbuđenje da će zagristi neko novo iskustvo omekšali su je i prestala je da analizira.

Kada se publika okupila oko kapele podelili su im slušalice.

Ženski glas, izrežirano bezličan, naređuje joj da nađe grob koji joj se sviđa, da izabere „svoj“. Gleda u lepo isklesan kamen koji pripada rentijeru Petroviću, srpskom veleposedniku s početka veka, ali kao i uvek, dvoumi se.

Da li je baš njega htela?

Nije.

Pomera se tri koraka ulevo i staje ispred Nadeždinog groba. Na spomeniku je fotografija mlade devojke sanjivog pogleda, bujne kose podignute u punđu, a ono malo parče haljine koje se prošvercovalo u okvir slike, jamči da je iz bogate familije. Ispod imena i godine smrti potpisani su Zauvek ucveljeni Mama i Papa. Ostaje zagonetka koliko je devojka imala godina kada ju je (verovatno) pokosila neka bolest početkom 20. veka.

O čemu si sanjala? Šta je bila tvoja radost? Da li te je nervirala neravnopravnost polova? Kako si…

Slušalice zakrče. Glas iz mašine naređuje celoj grupi od oko trideset „gledalaca“, da nastave dalje ka izlazu iz groblja. Novo groblje je posebno i po tome što je u društvu stoletnih stabala i raspojasanih krošnji kroz koje se u tračcima provlači svetlost. Bojana prati sunčevu stazicu i trunke prašine do jednog drveta, na čijoj se kori crveni buba mara.

Mini predstavu u okviru predstave prekida ulazak tamne senke na scenu.

Bojana podiže dlan iznad očiju da bolje vidi ko je istupio ispred drveta i ne može da veruje da vidi svoju drugaricu iz detinjstva. Ha, kako je svet mali, da se sretnu ovako. Nisu se videle od osnovne. Maše joj, skida slušalice i dovikuje joj nešto u stilu ćao, kakva slučajnost. Devojka je zbunjena, ali takva je bila i u osnovnoj, donekle povučena. Koordinator opominje Bojanu da se vrati u vrstu što ona i čini, u sebi ga nazivajući Učiteljica Dragana. Ako ikad ugrabi priliku da se predstavi Drugarici, njoj će biti jasno (i smešno?) što misli na njihovu zajedničku učiteljicu od prvog do petog razreda osnovne škole, iste one škole koja se nalazi na samo nekoliko desetina metara odatle.

Učiteljica Dragana naređuje polazak sa groblja i gledaoci u redu dva po dva napuštaju kapije groblja, prelaze ulicu i kreću se ulicom u pravcu škole.

O, koliko slučajnosti.

Bojana se osvrće, tako bi želela da se pridruži Drugarici, koja pomalo zaostaje, sama i neparna. Prići će joj kasnije, kad Učiteljica ne bude gledao. Bojanu zaskoče osećanja , zgrada deluje sitno u odnosu na monumentalno zdanje iz detinjstva. Nebitno da li zbog uleganja temelja ili dejstva keksića iz Alise u zemlji čuda, škola se činila nepobitno i činjenično smanjenom. Malo dvorište, mozaik u duhu narodnooslobodilačke borbe, desetak stepenica do glavnog ulaza. Možda je nekad baš ovako hodala, u paru, sa Drugaricom pod ruku.

Pazi kad prelaziš ulicu!

Pazim, učiteljice. Poslušno sam marširala svrstana u redove i kolone (još uvek mešam pojmove) i nosila pionirsku kapu i maramu crvene boje kad je poslednji put bilo u modi, jeseni ’87. godine.

Nisam plakala u prvom razredu kao druga deca kada ih ostave roditelji, bila sam šokirana. Sećam se da nisam smela da pitam učiteljicu da idem u wc i upiškila se za vreme ručka. Sećam se mahovine masnoće na ohlađenoj supi. Sećam se drugara koji je sve redom tukao, čak i devojčice, ali mene nije primećivao. Sećam se pastelno roze zimske jakne kojom uranjam u blatnjavu baru u školskom dvorištu. Sećam se da sam imala najbolju drugaricu Zoranu koju je htela da preotme jedna druga devojčica. Borile smo se tako što sam Zoraninu levu ruku vukla ka sebi, a suparnica je otimala vukuću na svoju stranu njenu drugu ruku. Zorana se odselila i promenila školu jer su joj se roditelji razveli.

Nakon ovog nenadanog blast from the past Bojana krišom posmatra Drugaricu. Dugačka smeđa kosa, sa prirodnim prelivima boje meda, velike oči i mali nos sa jednom sitnom nepravilnoću, uvalicom koja se primeti samo kad se smeje. Zadržala je začuđenost pred svetom odraslih, nikako da mu se potpuno prikloni. Bojana bi da joj šapne da napuste karavan, ogluše se o učiteljicino „nema izlaska na ulicu“, skoknu do hamburgerdžinice preko puta škole, i naruče hot dog ili pljeskavicu sa rendanim kačkavaljem.

Ne vredi, nema toga više, a Učiteljica Dragana zapoveda da se ubrzaju.

Hajte, hajte, levo na trotoar, do supermarketa.

Sada pogledajte kroz ogromne staklene izloge i tretirajte kupce kao glumce koji između rafova igraju neke uloge…U posezanju za ovim umesto onim deteržentom pronađite neku skrivenu poruku, dajte dublje značenje tome što je žena zastala kod brijača, a onda produžila odlučnim koracima do odeljka sa dezodoransima.

Bojana gleda svoj odraz u izlogu.

Zašto je sarkastična? Uputstva nisu bila tako detaljna, nafilovala ih je podsmehujući se namerama autora.

Zato što joj je dosadno. Ne želi da gleda u ljude koji su došli u radnju da obave najosnovnije dnevne obaveze i da im daje drugi smisao. Da ocenjuje robotiku njihovih radnji i splet osećanja koja se naziru iza prividno ravnodušnih faca.

Bojana zatvara oči.

Ona ima fantaziju, da, ima je, doduše prilično je repetativna, sanja je uvek i iznova na identičan način. Reč je o muškarcu koga je upoznala kao klinka. Ćelav je i krupan, zdepast. Ima sive oči i osmeh Endija Garsije zbog čega je opsesivno gledala filmove sa ovim glumcem neko vreme („Šta sve možeš u Denveru kad si mrtav“, više desetina puta). U snovima uvek ona njega poziva telefonom i zakazuje mu sastanak. Njegov glas i posprdni ton kojim joj se obraća neobjašnjivo su privlačni. Uvek je zima, ona se tronta i kreće zaleđenim ulicama ka njegovom stanu. Zaluta, ne nađe ga, on joj javlja da ga sačeka, mimoiđu se. Iz nekog razloga smatra ovaj san savršenim sve dok se jednom, ne daj bože, u snu ne budu sreli.

Bojani se čini da se malo zajapurila.

Od Učiteljice Dragane stiže još jedan poziv za pokret. Četa ljubitelja pozorišta nastavlja. Nebo je plavlje nego kad ideš gradom nekim poslom, bez slušalica na ušima i angažmana umetničke prirode. Ali, ali  tehničke smetnje prekidaju idilu. Bojani krči u ušima i ne može sama da otkloni kvar.

Učiteljice, učiteljice… govori Bojanin pogled, detinje nestrpljiv. Pokazuje mu da priđe. Dečko nerado napušta nadgledanje stada. On će posle da juri zalutale ovce po sporednim uličicama, lično on, a ne ova crna ovčica koja energično maše.

„Šta nije u redu?“

„Ton se prekida, krči.“

(dečko uzima uređaj, protrese ga)

„Samo je bio utišan“, odsečno zaključuje dok okreće dugmence ka volume high.

U slušalice se vraća zvuk i muzička podloga njenih misli da je dečko bio bezrazložno neljubazan, drzak čak.

Let it go.

Dogegali su se do velike raskrsnice. Šta sad, pitaju se pilići, odnosno ovčice, da ostanemo verni prethodnoj metafori. Glas iz mašine naređuje STOJ.

Osvrni se oko sebe. Šta vidiš?

Veliki plato. Ljudi marširaju, mada ne po diktatu, u svim pravcima. Prelaze preko pešačkog, utrčavaju u tramvaj, provlače se između automobila, vozači im trube.

Kao da držiš dogled ili durbin, okreći se polako oko svoje ose i „snimaj“ ljude. Budi kamera za nadgledanje.

Zadatak je istrgnuo iz Bojane malopređašnju zluradost. Hoće opet da bude dete. Da se pretvara. Da glumi. Da gleda reakciju zbinjenih prolaznika.

Da ne zamera ni sebi ni drugima.

Glas iz mašine ne voli preveliko opuštanje i poziva ih da krenu duboko dole u samo središte zemlje ili, prozaičnije, da odu do stanice metroa. Ovaj grad u stvari nema metro, ali ima nekoć grandioznu metro stanicu koja je trebalo da najavi dolazak nove ere transporta i, naravno, dolazak metroa. Ambiciozni projekat u mermeru dobio je apokaliptičnu patinu.

Bojana i ostali nesvesno stišavaju ton.

Tripuju da će se ko zna šta desiti i jedni drugima podgrevaju maštu. Ulaze u svet mračnih hodnika i smrdljivih ćoškova. Od mnogih lokala u upotrebi je tek poneki, uglavnom za potrebe gejmera, koji u polumraku uništavaju neke druge svetove. Smešni putnici sa sluškama da glavi zagledaju izloge, došaptavaju se, Bojana se okreće da vidi gde je Drugarica, ali ne može da je detektuje.

Zvučni putokazi vode ih još dublje (gde je kraj?) pokretnim stepenicama najdužim i najstrmijim na svetu. Ili tako nešto. Silaze do perona, iako pravog metroa nema, ispod i iznad zemlje saobraća voz i pravi putnici stoje ili sede svud okolo. Samo im je još trebala grupa vanzemaljaca sa antenama na glavi.

Kuva se obrt, te posle jedne lažne nade da će ući u voz, učesnici predstave dobijaju obaveštenje da je došlo do „greške“ i da kako su ušli tako i izađu. Pravi putnici odahnu. Bojana smatra da je neko od njih u sebi promrmljao „hvala k….“, ali nema čvrste dokaze.

Ne zna ni kako se opet našla na površini, svež vazduh je omamio. Okružena sebi sličnima, s prepoznatljivim pipcima na glavi i misijom da prati uputstva Učiteljice Dragane, osetila je snažnu pripadnost uzvišenijem biću koje nema problem da naglas peva šlager neke tamo davne sezone.

Grudi se šire, koža ježi, pevaju horski, šokiraju timski. Sve jače i glasnije, koga briga za smeh i čuđenje prolaznika, „počnimo ljubav ispočetka, od nežnog poooljupca mog“.

Pevajući iz sveg glasa, povremeno poskakujući, stižu do jedne od najlepših crkava u gradu. Rečeno im je da uđu.

Kako će se poklonici umetnosti, neki od njih ateisti, ponašati u pravoslavnom hramu? Glas iz slušalica se iz ženskog transformiše u muški dok izgovara nešto što svako može da tumači kako želi, kao kritiku religije, diktat patrijarhata, izvlačenje paralele između verujućeg i tehnološkog.

Kao i uvek, Bojana pomalo strepi od nepredviđenih dešavanja.

Svi ulaze u crkvu. U nedostatku preciznijih instrukcija svako ide na svoju stranu. Bojana se smešta u izrezbarenu drvenu stolicu priljubljenu uz zid crkve. Ogroman prostor zjapi ispred nje, brujeći od tišine. Lepo je kad se čovek nađe negde gde ne bi trebalo da priča ili gleda u telefon ili se mnogo meškolji.

Bojanine misli nadglašavaju naratora iz slušalica, šta je za njeno unutrašnje JA jedan običan volume na max.

Na ekskurziji je na kraju osnovne škole. Sa drugaricama je. Prilaze svešteniku u crkvi jednog malog mesta i pitaju zašto devojčice ne mogu dalje, iza oltara. Seća se da je strpljivo obrazlagao svoj odgovor.

Ali, šta je odgovorio?

Neizgovoreno pitanje šalje dijagonalom do devojke koja joj je okrenuta leđima, do Drugarice. Ona kao da jeste i da nije tu, osećaj je koji prati Bojanu od kad je prvi put ugledala ovog jutra. Deluje nestvarno – njen preveliki bež mantil, glava upravljena ka tavanici, kosa zrakasto rasuta pod reflektorom retke sunčeve svetlosti. Gleda u tavanicu raskošno oslikanu slikama svetaca. Bojana podiže glavu. Još pre neki dan objašnjavala je sestričini, kako zna i ume, zašto su čike na zidovima crkve iz kraja nacrtane sa krugovima oko glave i krilima na leđima.

Zar nije san svakog čoveka da se uznese, poleti bez ičije pomoći? I dete mašta o tome da može da leti, tek tako, da iz mesta skoči do sunca i meseca. I dalje, ako poželi.

Shvatila je da je sviran polazak tek kad u crkvi nije bilo više nikog sa sluašalicama. Izgleda da je iskulirala boga iz mašine. Požurila je napolje. Dugački mantil je bio tek nekoliko koraka ispred nje, kad je Učiteljica Dragana rekla da svi zadrže postojeći razmak između sebe i upute se ka zgradi koja označava finiš predstave.

Bojana nije osećala umor sve dok nisu počeli da se penju beskrajnim stepeništem do vrha zgrade. Zadihala se, zagušljiv topao vazduh u hodnicima nije pomagao. Koliko se spratova penju, pet ili pedeset, Bojani je bilo svejedno, samo da stignu. Izašli su na terasu koja ih je počastila iznenađujuće dobrim pogledom. Grad je ličio na maketu , sa uskim linijicama saobraćajnica i ljudima koji kao mravići promiču levo-desno, naizgled bez plana.

Iz slušalica im je saopšteno da posmatraju ljude nesvesne njihovih pogleda, da do detalja prate dešavanja dole na ulici. Bojana je osetila da joj je dosta instrukcija, a onda joj se pogled zakači za nešto neobično.

Žena sa apsurdno velikim crvenim šeširom dijagonalno prelazila je trg. Njen šešir je bio sprdnja, leteći tanjir, radost, ekcentrični znak prepoznavanja. Bojana nije mogla da joj vidi lice, ali je zamišljala da su joj kapci spušteni, da na njima počiva smoky eyes šminka i da je zadovoljna efektom koji ostavlja na prolaznike.

Koliko gledalaca se tog trenutka zapitalo da li je žena sa crvenim šeširom podmetnuti element ili tek srećna okolnost za produkciju multimedijalne predstave koju publika odmotava u svojoj glavi prema sugestijama Glasa iz slušalica.

Odgovor nije dobila. Predstava je završena dimnom zavesom, koja je isparila brzinom nestanka Žene sa crvenim šeširom.

Bojana je prišla Drugarici.

„Dobar dan, poznajemo se, zar ne?“

Mlada žena je upitno pogledala.

„Osnovna škola, prvo dva, išle smo u isto odeljenje. Ja sam Bojana.“

„Izgleda da ste pogrešili. Ja sam osnovnu školu završila u inostranstvu.“

Bojani se učinilo da je za nijansu prebrzo odgovorila, unapred pripremljenim rafalom. Dugački mantil je napravio elegantan okret, otišao po svoju ličnu kartu, koju su kao zalog za slušalice svi gledaoci dali organizatorima, i napustio terasu.

Bojana je pogledala u svoj mobilni telefon, aplikacija koja brine o zdravlju, vrištala je od sreće: 12212 pređenih koraka.

Devet kilometara jave i sna, nije uopšte loše.

Notiraj i let it go.

*“Hugo“ je tv emisija iz devedesetih godina 20. veka u kojoj se deca telefonski uključuju u program i uz asistenciju voditelja navode junaka video igre Huga da izvrši neki zadatak. Ukoliko bi bili uspešni, učesnicima je sledila nagrada (što se retko dešavalo)

(Visited 100 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

9 − five =