Ja: Verovao si u ljude, pomislih.
Tomas: Nikada.
J: Bar u mrvu ljudskosti u njima.
T: Mrve se brišu sa stola.
J: Ljude ne možeš tek tako odbacivati.
T: Zašto?
J: Hmmm, kada si odbacio svet kao takav?
T: Kada me je prograbio u svoje sluzavo naručje.
J: Osećam se bedno posle čitanja tvojih romana.
T: Osećanje je zajedničko. Zato ih nikad ne čitam.
J: Gde je onda tu smisao?
T: Tebe baš ništa ne kvalifikuje da postaviš to pitanje, a mene još manje da na njega odgovorim.
J: Kao čitalac imam pravo da primetim da smatraš da ne vredi živeti, voleti, na kraju krajeva ni pisati. Nije mi jasno zašto onda pišeš, zašto udišeš vazduh, ko zna, možda i voliš, mada mi je teško da u to poverujem.
T: Sebi daješ pravo da i mrtvom piscu stavljaš u usta svoje prozaične misli. Pih.
J: Tako te vidim. Nadrkan si i pesimističan. Često nedosledan.
T: Kao i ti.
J: Vodim te na kafu.
T: Ne dolazi u obzir.
(ideju za tekst dobila čitajući roman Tomasa Bernharda)
Ovo ništa ne valja. 🙂
Tomase, ti li si? ?
Zanimljiv razgovor
Sjajna prica, pogotovo za nekog ko nije pisac ?
Mislim kako je dobro i pametno i kreativno upakovan ceo život sa akcentom na poslednjih nekoliko meseci.
Ipak, slutim da će nastavak biti drugačiji 🙂