Šta čita Elena Ferante, a šta čitam ja

Morala sam nekako da privučem pažnju sa ovim šta čita Elena Ferante

Ali i zato što je spisak 40 omiljenih knjiga slavne Elene Ferante, ili nekoga ko se krije pod tim imenom jer svoj identitet još otkrila nije, stvarno vrhunski. Bez mnogo detaljisanja, izvorno od The Gardian-a, dolazi spisak sa naslovima savremenih spisateljica (i to kakvih!) sa svih strana sveta.

Elenin i moj ukus se dosta poklapa (bože, moram da prestanem s ovim ?), ali ja sam, dragi čitaoci, izdvojila malo vremena da obrazložim dva svoja keca iz rukava (Elena, jesi čula, khkh) koji se ne nalaze na spisku.

Mače gospoda Boga i drugo remek-delo Ljudmile Petruševske

Dovoljno je da vam kažem da sam susret (literarni) sa ruskom spisateljicom slavila kao divan najlepši poklon u osvit 2019. godine i zamolila Deda Mraza da mi svake godine doturi bar jedno (za mene) novo ime književnosti koje će me oduševiti na način na koji je to učinila priča Mače gospoda Boga.

O Ljudmilinu skasku sam se „spotakla“ čitajući Laguninu zbirku majstora savremene svetske priče Riba, patka, vodozemac i od tad se čudim da neko može na dve stranice da spakuje u savršenom odnosu ironiju i toplinu, istinu o ljudskim porivima i o izazovima koje prihvatamo ili zaobilazimo od detinjstva do sudnjeg dana. I još… o veri i sumnji u postojanje nečeg moćnijeg, neobjašnjivog, što nam izmiče kao mačetu njegov sopstveni rep u igri.

Zahvalna što me je slučaj povezao sa Ljudmilom, odmah sam počela da tragam za još nečim što je napisala, a što je prevedeno na naš jezik.

Našla sam roman Vreme noć za koji kažu da je vrhunac njenog stvaralaštva. Ispričan u prvom licu, intenzivno i sažeto, roman prati muke pesnikinje koja strofe štancuje po narudžbini, preračunava ih u osnovne životne namirnice i čita poeziju po sajmovima za sitniš i ručak. Glavna briga joj je prehrani unuka Timicu koga joj je na malo duže „čuvanje“ ostavila ćerka, zauzeta novom bebom.

Petruševska nas smešta u centar bića razočarane pedesetikusurgodišnje žene, vešte s rečima, vrlo reskog smisla za humor, i mi kao u teniskom meču pratimo kako znalački ispucava loptice – u prazno. Rve se sa sopstvenim demonima, zamera i deli lekcije onima koje nije briga. Njene misli naše su, ne možemo a da ne budemo na njenoj strani (bar ja), čak i kad joj na čelu pišu samozablude i greške.

Junakinja romana Vreme noć oseća se izneverenom od života i gorko se podsmeva licemerju ljudi i nepravdama sovjetske stvarnosti. Na korak je da sve otera dođavola: i muškarce koji je iskorišćavaju i nezahvalnu ćerku i sina alkoholičara u sukobu sa zakonom i medicinske radnike koji zbog birokratije neće da zbrinu njenu nepokretnu majku…  ali taj korak nikako da načini.

„Bilo svašta i to ne tako davno. Prisetiš se svog života – oni, muškarci promiču kao stubovi kraj druma. Posao i muškarci – a što se tiče dece – hronologija kao kod Čehova. Sve izgleda trivijalno, ali šta sa strane ne izgleda trivijalno?“

Iznad svega ipak lebdi ono iskonsko majčinsko – lavovski se bori da zaštiti najbliže, čak i onda kad oseća da nema više snage ni sebe da održi u životu.

Ljudmila Petruševska zauzela je mesto među meni najomiljenijim spisateljicama, a zbog čega je toliko posebna lepo je opisala Milica Nikolić u pogovoru knjige Vreme noć (izdavač Zepter Book World): „Ova vladarica imperije Običnog uspela je da od svakodnevice, koju nikad ne proglašava ni ružnom ni lepom već je samo vidi kao jedino naše postojanje – sačini veličanstven predmet svoje literature.“ Nisam vam baš mnogo otkrila, ali hej, ako na osnovu ovog posta potražite njene priče na policama knjižare ili biblioteke, to je već nešto!

Mislim da Ana Gavalda ume da čita misli

Šta je glavni razlog nesporazuma među ljudima? Najčešće polazimo od sebe, svog pogleda na svet, svojih uverenja, svojih istina i svog viđenja onoga što se zbiva u tuđim glavama. Čuvena empatija o kojoj se danas toliko priča (obrnuto proporcionalno je prisutna) nemoguća je bez da okreneš krug u tuđim cipelama i odškrineš vrata razumevanja tuđih emocija, stavova i iskustava.

U istu svrhu može da posluži čitanje priča Ane Gavalde, konkretno zbirka Želeo bih da me negde neko čeka (izdavač Paideia). Francuska književnica je majstor pripovedanja u kratkoj formi, sa neobuzdanim darom da u svakoj pojedinačnoj priči presvuče (zmijsku) košuljicu i donese nam novi lik tako upečatljivo, istinito, da sam pomislila da možda stvarno zna da čita misli.

Napisane uglavnom u prvom licu njene priče zvuče kao ispovest, unutrašnji monolog, vapaj stvarnih ljudi, muškaraca i žena, različite starosne dobi i socijalnog statusa.

Izgraditi uverljiv lik nikad nije laća, a čini mi se da je poseban izazov pisati iz ugla, uma i „cipela“ suprotnog pola, a da se ne uleti u zamku stereotipa. Gavalda mi je razbila sve sumnje (kako joj to samo polazi za rukom!), podjednako uverljiva u svakoj priči i svakom liku:

„Šta ti je odvratilo pažnju dok sam ja, željno, očekivala da ti osetim dah na leđima? Zar nisi mogao ostaviti prokletu napravu za kasnije, za trenutak kada si već vodio ljubav sa mnom?… Mrzim mobilne, mrzim Saganovu, mrzim Bodlera i sve te šarlatane. Mrzim svoju oholost.“ (odlomak iz priče Na bulevaru Sen Žermen De Pre)

„Kad god nešto uradim pomislim na mog burazera. A čim se njega setim ukapiram da bi on to uradio mnogo bolje od mene. I tako pune dvadeset tri godine. Ne mogu reći da mi ovo ide na živce. Ne. Prosto mi tek tada sine da postoje i drugi načini.“ (odlomak iz priče Odsustvo).

Ana Gavalda se ne zadržava na kuršlusu u glavama junaka, često se unutrašnja vrenja na dramatičan i tragičan način prelivaju u stvarnost kao što je slučaj sa pričom Glavna vest u crnoj hronici i Sitni vez.

Nisam se zadržala samo na ovoj zbirci. Pročitala sam i njen roman Utešna nagrada (izdavač Paideia), ispričan iz ugla sredovečnog čoveka suočenog sa osećanjem ništavnosti dotašnjeg života i zbirku od dve priče Lepši život (Paideia) o dvoje mladih koji, svako na svoj način, odlučuju da preuzmu rizik i promene iz korena svoje živote.  Nakon svega pročitanog izjavljujem da sve što izađe iz pera Ane Gavalde zaslužuje pažnju i navijam (i pozivam) izdavače da domaćoj publici prirede neku od njenih novih knjiga.

Ali, da se vratim listi Elene Ferante, bukmarkovana i u procesu je detaljnog pretresa. Već obožavam stvaralaštvo Alis Manro, Margaret Atvud, Arundati Roj, Loren Grof… dokopala sam se Priručnika za čistačice Lusije Berlin, nakon toga ću da se posvetim Džoan Didion, Zejdi Smit i  mnogim drugim autorkama i knjigama, za koje jesam ili nisam čula.

Ovaj spisak me je ohrabrio i da prestanem da zapisujem svoje čitalačke želje na neke papiriće, ceduljice, salvete, podsetnike u telefonu… koje redovno zaboravljam i da na jednom velikom belom listu papira napišem Moj spisak (za čitanje) ili nešto luckastije, ali da bude čitko i, što je najvažnije, na jednom mestu.

I, da, sad sam sigurna, u jednom trenutku će na red doći i Elena Ferante.

(Visited 64 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

five + fifteen =