Ne(po)bitne činjenice mog detinjstva

Na bioskopskom platnu dete od šest, sedam godina penje se na drvo. Dokumentarac.

“Ko se nije verao po drveću taj nikad nije bio dete.“

Kaže čovek iz gledališta.

„Eh, kad se setim šta sam ja radio…“

Tri tačkice upućuju na zagonetnost i mnoštvo aktivnosti ovog čoveka u detinjstvu.

Uzdah. Češkanje nosa na onom delu gde žuljaju naočare. Vraćanje naočara. Setni osmejak i pogled koji skakuće u mraku daleko od projektovanih slika.

Žena pored njega se kikoće, kao i malopre kad je rekao neku šalu, elaborirao nešto na temu izraza „do jaja“. Smejali su se kao dečurlija koja u mraku uzvikuje ono što se ne sme.

E pa, ja sam te čula veseli čovečuljku. Ja, osoba ispred tebe, red taj i taj blizu platna što je dobro jer nisam ponela naočare. Sedište s kraja, blizu prolaza, što je od posebnog značaja za ljude visine 172,5 i više. Imala sam sve uslove da se udubim u film zanimljive sadržine. Možda za trunku preizrežiran, prerano sam stigla da zaključim.

Onaj ko se nije verao po drveću, nije bio dete, rekao si.

Mogao si i rukavicu u lice da mi baciš.

Verala se po drveću nisam, a gotovo sam sigurna da sam bila dete, a ne zmajče ili gremlin (pribegavam zajedljivoj metafori jer… jer mi se može).

Moraš me razumeti, nepenjanje na drvo ovde onde iskrsne kao pokazatelj da nisam bila aktivna u detinjstvu, možda čak i da sam se dosađivala.

Osećam se prozvanom (?) da argumentujem svoje bazično stanovište – da jesam bila dete.

Kako se kao glavni dokazi da jesi bio dete navode igra, a još više nestašluci, nabrojaću nekoliko primera (a ima ih, uveravam te, mnogo više):

Brala sam cveće, pravila venčiće ili sadila to isto cveće koje sam ubrala u bakinu baštu, ređe u saksije, pravila puppet show sa zevalicama, čiji se cvetovi otvaraju i zatvaraju kao usne, hvatala GOLIM RUKAMA puževe i gliste, jela ne njih nego nedozrele trešnje (sa drveta na koje se nisam pela) što se može i ne mora ubrojati u nestašluke ali definitivno je imalo svoje posledice, preskakala komšijsku ogradu (nerado) da berem maline iz njihovog dvorišta, razbila jaje o beton iz čista mira samo da bih videla kako izgleda rasprsnuće, pravila stoj na rukama da se pohvalim pred drugarima i pala ko daska na zemlju osetivši bol na molekularnom nivou (a ni zucnula nisam), pozirala sa lovačkom puškom na Durmitoru (što je glupo i nepotrebno, ne dičim se, ali fotografija me podseća da se desilo), deset minuta kasnije se saplela jureći se s decom i udarila čelom o prag stare kuće (još uvek imam ožiljak), otvarala nove tegle domaćeg džema namenjenih rođacima iz inostranstva i prstom zahvatala iz svake, tek da se zasladim (ovo više pripada indoor activities), krenula sa drugarima iz sela u šumu, izgubili se, jedva našli put ka kućama gde su nas čekali unezvereni roditelji i babe i dede itd.

Kod ovog itd. osetim neku vrstu katarze. Domalopre jaku potrebu da u sećanja iz detinjstva ubrojim i navodno čitanje stripova (rekla bih Mikijevog almanaha, ako neko postavi dodatna pitanja), „gore u krošnjama stare budimke, na onoj mojoj grani sa koje puca pogled na pola Šumadije“ – odbacujem kao detinjastu.

Spokojna, nastavljam da gledam film sa dostojanstvenom pozornošću i smislom za skrivene filmske poruke.

(Visited 157 times, 1 visits today)

1 Comment

  1. Teodora 20/05/2019 at 19:35

    Divno, imale smo slične aktivnosti u detinjstvu

    Reply

Leave A Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

one × 4 =