Borhes sedi na obali reke, gotovo slep i stisnut na jednom čošku klupe, što se može protumačiti kao gest dobrodošlice za njegovog dvojnika, Borhesa iz mlađih dana. On jedva poveruje da klupu deli sa sobom samim, bremenitog iskustva i utišanih čula.
Veliki pisac se bavi sučeljavanjem starijeg i mlađeg sebe u metaforama, ništa od onog trivijalnog (ali zanimljivog) Šta bi poručio mlađem sebi. Kao neko ko je čitao Borhesovu poslednju zbirku priča u tri sata posle ponoći, u trenutku najizrazitije insomnije i umne napetosti, nevezano za policijski čas koji je uveliko trajao, pitam se da li mi je nešto i promaklo.
„Knjiga od peska“ u mojim rukama je teška kao kamen, svest se povlači tiho, na prstima, knjiga ispada iz ruku, ja tonem, svesna činjenice da sam zaspala, zaspala sam. Trideset sekundi spokoja i kapci se podižu naglo, kao kod iskusne glumice u horor filmu, pri nagoveštaju opasnosti. Budna sam kao nikad do sad.
Ostavljam Borhesa, uzimam Pisma iz Norveške Isidore Sekulić, koliko sam joj se divila prethodnog dana i pokušavam da je ne psujem što norvešku šumu (ha) opisuje desetinama stranica, ne uspevši da me uspava. Gad demit.
Gledam u tavanicu.
Ništa nije ukazivalo da ću da poludim.
Da će misli u glavi da se unakrsno optužuju i zabruje kao roj otrovnih pčela. Meda ni od korova, vanredno je stanje. Počinjem da sumnjam da se moje misli izlivaju u poplavnim bujicama i zaražavaju svet, gore od bilo koje epidemije.
Poslušajte samo poruke sa tv ekrana, izađite napolje, ostanite u kući, dišite duboko, zaustavite dah, krenite u teretanu, ali inače ostanite kod kuće. Kakva konfuzija.
Mislim da sam Mlađa Ja legla između nas (ja, dete i suprug) u krevet, zato je takva gužva. Gurkam je ka sredini, neću da ispadnem iz kombinacije.
Nemaš ti pojma šta će ti se dešavati. Ljudi su skloni da dramatizuju stvarnost, a ti ćeš dramatizovati dramatičnu stvarnost. Ima li šta gore?
Uporno se obraćam samoj sebi, a ne Mlađoj ja.
Najzad joj šapnem na uvo Hajde, izvoli, šta bi ti meni rekla u ovom času (3 i 42 ujutro)
Ležala je opušteno na krevetu, u kratkom šorcu i dupeta isturenog ka meni. Okrenula se naglo i pogledala me pravo u oči. Lepa je, zaključujem sa čuđenjem. Ima zdravo telo plus žučnu kesu od koje sam se oprostila pre neku godinu. Nemam previsoko mišljenje o njoj, suviše proćerdanih prilika, trivijalnih zanimacija, nije najzanimljivije biće na plan…
„Za početak, prestani da osuđuješ. Ja možda pravim greške, ali ti praktikuješ efekat grudve i od nečega što se može popraviti praviš kulu prezira i kajanja.“
Mlađa Ja ima izgleda petlju, ja zaboravila.
„Poštujem ljude, ne gledam im odmah u zube i ne skiciram im hemijskom olovkom psihološki portet. Spremna sam da pomognem, saslušam ili da zeznem stvar i nastavim dalje. Kako tako.“
Govorila je brzo i srce joj je tuklo, osetila sam. Šta ima, dvadesetak u vrh glave. Uzbudila se. To nam je ostalo zajedničko.
Mogla bih da joj sklonim pramen kose sa levog oka. I da joj, da nama dvema štošta oprostim.
napomena: napisano 27. 04. 2020.
napomena plus: Tekst delom pripada i rubrici Član biblioteke jer je inspirisan zbirkom priča „Knjiga od peska“, Horhea Luisa Borhesa. Pomenuta su i Pisma iz Norveške, Isidore Sekulić. I jednu i drugu knjigu toplo preporučujem za čitanje, ma kakav utisak stekli iz ove beleške.