Moj dnevnik prvog pandemijskog leta i proza Srđana Valjarevića

Dođem do prodavnice. Stavim masku. Nameštam je. Penje mi se preko očiju. Lastiš sa obe strane skraćujem i vežem u čvor, tako da mi maska naleže tačno na nos, a dole idealno prekriva bradu. Nabore koji zjape na spolja sa obe strane, u visini obraza, uvučem unutra.

Izgleda kao da praktikujem origami.

Rezultat je maska koja lepo zaptiva, ili je bar to moj utisak, i pozicionira se na licu ne idući mi na nerve tih nekoliko minuta koje ću je provesti u prodavnici.

Pojedinci se utrkuju da imaju što interesantnije maske, u znak protesta da virus može da nas uniformiše ono, baš do kraja.

Nose šarene maske, maske sa printom crtanih junaka, maske sa reprodukcijom umetničkih dela, maske sa slikom dela glave koji pokrivaju (trebalo bi da su to nos, usta, obrazi i brada, ali ima tu raznih varijacija). Prave se i maske za protivnike nošenja maski, sa ispisanim parolama Ne nosim masku. Mali je to omaž tetatru apsurda koji ko zna kad ćemo opet gledati. Kao i obične pozorišne predstave, ako ćemo pravo.

Moja maska ne izgleda posebno, samo je nekako smanjena i pufnasta što donekle menja oblik mog lica. Imam usko lice i ako se bude ikada razmatralo kakve maske pristaju kakvom licu, mislim da ću se pronaći u tekstu kao neko ko je ispravno izmerio i prekrojio. (?)

Ipak, i dalje je bledo plava i ne budi nikakvu radost, asocira na bolničke uslove, isticala ja ili ne umetnost pravljenja figura od papira u njenom popravljanju.

Sa maskama ćemo izgleda saživeti, pa je lepo da joj posvetim pasus do dva.

Opremljena maskom ulazim u radnju za kućne ljubimce, stoku i insekte (za ove treće je uglavnom prefiks -anti) i šuškam da mi treba hrana za pse. Od našeg izbora za psa imaju samo dva kilograma. Uzimam sve i čekam da prodavac spakuje.

U mislima su mi rečenice Srđana Valjarevića, čitam ga prvi put.

Ne znam šta je to sa mnom i domaćim muškim piscima, naknadno ću da zaključim – dobrim; ja kao da sam sa njima u svađi jedno prvih tridesetak stranica knjige. Ne verujem im, etiketiram ih kao folirante, onda se opustim i začitam, najzad i uživam. Svi su drugačiji po stilu, a svima je zajednička ta neka pomirenost sa životom. Njihovi junaci lupaju glavu, greše, prave sranja, ali i nekako shvataju da je to jedini put – i da ga treba prihvatiti.

Stranice „Dnevnika druge zime“ se ljuljuškaju kao brod na mirnoj reci, iako je u knjizi sve okovano ledom, knjigu čitam usred avgusta, i zamišljam da grickam travku i da imam nakrivljen šešir na glavi i da brčkam noge u hladnoj vodi.

Prihvati to, prihvati život

Junak Valjarevićevog romana je on sam, tako sam ja doživela. Dok uči da ponovo hoda posle teške bolesti, družeći se uglavnom sa svojim štapom i ulicama Beograda, on se malo kome obraća, osim svojim stopalima i nogama (nežno) i svom dupetu izrešetanom injekcijama (ironično).

Dobro, priča on i o međuljudskim odnosima, o ovim i onim tipovima i sudbinama kroz vinjetice dnevničkih zapisa te druge, posebne zime, kada je život počeo, morao da počne pomalo ispočetka. Likovi uskaču i iskaču iz romana iznenadno, ali lagano i bez velikog otpora. Možda malo lakše nego što je to u stvarnosti. Ono što mnogi ostave između redova, pisac uključuje u svoje kazivanje. Fer je ili nije fer prema drugima i prema sebi. I fer je u toj raspodeli:

dnevnik druge zime prikaz knjige srdjan valjarevic laguna knjigoljupci volim da citamI zaista je tako, svi smo mi ponekad nekom Nele, i to je u redu (što bi rekao pisac). Crtice samoironije, koje nikad ne prelaze u patetiku, za mene su najdraži aspekti knjige. I nude neke istine, nenametljivo i usput, ali čuješ odjek tih rečenica u sebi i kažeš „je..te, tako je, toliko je prosto“.

Reći da se u romanu malo šta dešava je paušalno jer dešava se život. Sat po sat. To je ona diskretna razlika između natrpanih i ispunjenih života. On vidi i oseća NEŠTO svakog trenutka i o najinteresantnijim trenucima piše. S tim što ima veštinu da najobičniju sliku svakodnevice pretvori u malu poemu. Meni je vrlo zabavna bila ona o govancetu kao nekoj okosnici i/ili jedinoj konstanti jedne priče. (u Laguninom izdanju iz 2019. godine na 218.stranici)

Oduvek mi je bila strana postavka da se treba izdaljiti i biti posmatrač sopstvenog života, radi mira u kući (odnosno u glavi). Mnogo mi je bliža preporuka – nek roka, samo ti osećaj, osećaj trenutke, ne dozvoli da uteknu neprimećeno, pusti sažvakavanje velikih događaja, oni će ionako zauzeti neko svoje mesto u sećanju. Hteli mi to ili ne.

Zato pogledaj bubu koja na krke vuče još tri bubice, jesu li deca to ili udvarači koji se bore za prevlast.

Oduševi se, vrisni od sreće kad vidiš srnu na putu pored njive koja je tvoja dedovina i koju redovno preskačeš da obiđeš.

Baci pogled u kukuruze i primeti da nije srna sama, eno deteta njenog skrivenog na sigurnom, čeka mamu i sada zajedno jure preko polja, daleko od nas. Moje ćerke i mene.

Progutaj knedlu kad ona kaže Usamljena sam, želim brata ili sestru, a ja nisam sigurna da li i ja to mogu i želim.

Iz milion razloga koji će uvek biti tu, biće i ova skulptura od mermera u parku, ali ja neću biti ista ja da je pogledam na način na koji je sad gledam i zamišljam kako ću je nacrtati jer sam kupila meku olovku i blok za skiciranje.To je danas i nikad više. Ja sam izabrala nju, ona je mene, svetlost je pala pod pravim uglom da me očara.

Valjarević, ja mislim, o tome priča celu knjigu i u tome jeste kvaka. On konstatuje život i želi da opaža, da ide napred, makar to značilo samo što duže hodati na bolnim nogama.

Pronaći neki cilj i krenuti na put, usput zastati koliko god puta je potrebno, da osmotriš, pomirišeš, začudiš se.

„Gospođo, kažem, 1000 dinara.“

„Ah, ižvinite. Evo ižvolite. A kažite mi jel ova vrsta hrane najbolja?“

„Kako da ne! Ljudi nemaju pare za nju, pa kažu ne sviđa se psu. Naš gazda je išao pre neku godinu u njihovu fabriku, pozvali sve uvoznike, to vam je ogromna farma sa puno životinja, svakodnevno ih testiraju, mere temperaturu, uzimaju krv, kontrolišu tu hranu da uvek bude kako treba.“

„Da, naravno. Hvala. Doviđenja.“

Pomišljam da ću danas da preskočim granule i našem psu dam pirinač sa šargarepom i mesom. Kakva li će samo biti  njegova opažanja?

izvor: „Dnevnik druge zime“, Srđan Valjarević (izdavač Laguna 2019.godine)

(Visited 78 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

1 × 2 =