Posle čitanja Zemlje ljudi bar 5 posto se manje bojim letenja (i života)

U današnjem kontekstu imati strah od letenja i nije najveći problem. Ali ako se plašim neizvesnosti i gubitka kontrole (što se uzima za „korenje“ fobije), to može da bude nezgodno za život.

Moj strah od letenja nije parališući, nikada me nije sprečio da otputujem gde želim. Nije ni diskretan, on je celoobuzimajući i odvažan.

Na prekookeanskim letovima, na primer, jedina sam osoba koja je budna onda kada ceo avion drema (verovatno je i pilot na autopilotu). Moje zenice su proširene, a telo ukočeno. Pratim sve, od vrpoljenja putnika do skrivenog govora tela stjuarta i stjuardesa jer iz filmova znam da glume hladnokrvnost i kad je požar u predsoblju. Tragam za finim znakovima njihove nervoze i obično ih nalazim, ne znajući šta sa tim uvidom. Proveravam sumnjivo krckanje u avionu i značajno se zagledam u motore aviona, ako mi je pogled dostupan, da vidim da li su iskrica-free.

Strah od letenja nije smešan

Najturbulentniji momenat mog avio iskustva je onaj kada nema nikakvog truckanja i zvrndanja i avion, po mom osećaju, bešumno levitira na nebu. Kao da se motor zaustavio. Zaustavio? Šta nije u redu sa motorom? Gde su stjuarti i stjuardese? Pomažu li da se motor popravi? A ovo stado oko mene spava, bez ideje šta se dešava…

Imala sam uspone i padove, letenja što se tiče. Ponekad bih uživala u pogledu kroz prozorče, u igri sunca i oblaka ili prizorima maketa-pejzaža kad se približimo destinaciji. Strah je uvek bio prisutan, ispod pokrivača vizualnih užitaka, kao ono zrnce graška koje princezi osetljivih živaca ne da mira i može da nabubri do neslućenih veličina.

Kao onda, na putu za Indiju.

U avionu Aeroflota, pre nego što im je flota podmlađena, dok je još škripalo za šta god se uhvatiš, a sjuardese bile vrlo ozbiljne dame u strogim uniformama, koje govore retko i malo (razumljivo). Već smo se približili Delhiju i ja se psihički pripremila za sletanje, ali nikako da krenemo da se spuštamo. Imala sam osećaj da se vrtimo u krug i to nije bio samo osećaj. Uskoro se sa razglasa čulo:

„Lejdis and džentlmen, vi ar imnju…destin…bikoz…šmljuđkz. Tenk ju.“

Tajac u mojoj glavi, dok mozak spaja moguće razloge, rulajući po pisti potisnutih strahova. Da li se avion pokvario? Ne možemo da sletimo regularno? Da se pripremimo za ateriranje na/u okean?! Ne mogu, ja ne mogu… Okrećem se ka bližnjem svom i urlam: Šta su rekli? On sleže ramenima, nije razumeo. Izguravam ga do nadležnih. Vraća se kroz minut bled, možda.

Rekli su da je magla i da pilot nema dozvolu za sletanje po magli i da ćemo morati da odletimo na alternativni aerodrom, hiljadu i petsto kilometara dalje, u Bombaj iliti Mumbai. Pošto se steknu uslovni, ponovno uzlećemo ka Delhiju.

A ne, ne… Naknadno mi je skrenuta pažnja (ja se ne sećam) da sam jednoj stjuardesi objašnjavala da ja dalje ne mogu, da sam se pripremila za sletanje i da još tri plus tri sata u avionu ne dolazi u obzir i da mi da padobran. Sva sreća, nije me razumela, a ja sam se skljokala na sedište.

„Nema čega da se plašiš, ako padne, padne, ti to ne možeš da promeniš, bolje se opusti“ – nije mantra koja mene može da relaksira. Osuđen je na propust bio i pokušaj jednog iskusnog pilota da mi prepriča anegdotu (fala bogu ne u avionu) o tome kako je hteo da mahne prijatelju na zemlji, pa je spustio putnički avion bliže plaži, ali vazdušne struje ga zanele, jedva je ispravio letelicu i izbegao… izvinila sam se da moram u wc. Plašim se i gluposti, svoje i tuđe.

Zdušno preskačem literaturu koja se tiče letenja, aviona i pratećih pretećih mogućnosti.

Pomirila sam se sa činjenicom da nikada neću uživati u letenju, osim u snovima. U snovima letim bez krila, pravim džinovske skokove nad brdima i šumama, a ređe upravljam velikim mlaznjacima, slećem na livade i boli me ćoše za sve.

Onda se iz kućne biblioteke izronio čuveni čika Egziperi, autor Malog princa i kao da mi je rekao:

„Sedi malo da ti nešto ispričam, možda ti bude jasnije koji je kosmički plan i kako izvesnost nikad nije bila deo te igre.“

Jeste li znali da je Antoan De Sent Egziperi napisao još nešto genijalno pored Malog princa?

Pisac i probni pilot, a kada se ukrste ta dva, dobijemo uzbudljiv putopis i mapu prirodnih lepota, surovosti i svih nepredvidivosti o koje se ljudska civilizacija spotiče na putu ka večnosti ili nečem izvesnije krajnjem.

Roman se zove „Zemlja ljudi“.

„Tek nam je avion pružio pravu liniju. Čim smo uzleteli, napustili smo te puteve koji vode ka poljima i stajama, ili vijugaju od grada do grada. Sada, oslobođeni drage odanosti zemlje, lišeni potrebe za izvorima, ustremili smo se ka dalekim ciljevima. Onda sa vidine naših pravolinijskih putanja otkrivamo samo glavni temelj, slojeve stena, peska, soli, gde se život kao malo mahovine u dnu ruševine usuđuje neki put da ovde-onde procveta..

Evo nas kako sa kosmičkih lestvica rasuđujemo o čoveku, posmatrajući ga kroz naše prozorčiće kao kroz naučne sprave. Mi sad ponovo čitamo našu istoriju.“

Egziperi me je izvukao iz negacije, čitajući roman doživela sam radost koju on oseća svaki put kad sedne u avion, videla svet njegovim očima.

Kupio me priznanjem da nije imun na strah, ali da ga ljubav prema planeti, oblacima i zvezdama, prema široj slici, otkrivanju nepoznatih predela (u sebi i oko sebe) podiže do onih visina koje pošto vidiš, više nije toliko bitno koliko ćeš još moći da u njima uživaš.

Dodirnuo si večnost.

Egziperi je bio među pionirima svetskog vazduhoplovstva i u mnogim slučajevima insistirao da bude onaj koji će da „povuče nogu“ i prvi istraži nove linije u prenosu pošte od Francuske do Kazablanke i Dakra. U knjizi „Zemlja ljudi“ otkriva najuzbudljivije momente tih putešestvija, ispunjenih uzbuđenjima ali i velikim opasnostima. Ako piloti dožive nesreću i završe u pustinji, preživeti pad nije kraj njihovih muka. Treba neko i da ih nađe, a da pre toga ne umru od žeđi ili završe u šakama Mavara.

Upravo to se dogodilo Egziperiju i njegovom mehaničaru. Sećanja na to iskustvo prosti opis doživljenih muka u pustinji, ona su dnevnik čovekovog duha, kolebanja i nadanja, prkosa slabostima tela i popuštanju moćima prirode. Posle dan i po lutanja po pesku bez vode, Egziperi verno opisuje sve nijanse doživljaja fatamorgane:

„ A šta onda ako mi se sviđa da se prepuštam fatamorgani ? Ako mi se sviđa da se zavaram nadama? Ako mi se dopada da volim taj opasan grad sav obasjan suncem. Ako volim da koračam pravo hitrim korakom, jer više ne osećam umor, ja sam srećan…Pijan sam. Umirem od žeđi“

Kao što je napisano u pogovoru knjige (u rukama imam izdanje „Rad“-a iz 1964. godine) u biti svih priča je „traženje čoveka i istine o njemu“. U jednoj od njih je i Sent Eksovo (piščev nadimak) objašnjenje svrhe letenja, približilo me bar mravlji korak razumevanju pilotskog poziva:

„Nije u pitanju ovde avijacija. Avion nije cilj već sredstvo. Ne rizikuju se život radi aviona. I seljak ne obrađuje zemlju radi pluga. Obavlja se ljudski posao i upoznaju brige čoveka. U dodiru je sa vatrom, zvezdama, sa noćima, peskom, morem. Zavarava prirodne sile. Očekuje zoru kao što baštovan očekuje proleće. Očekuje aerodrom kao obećanu zemlju i svoju istinu traži među zvezdama.“

Tokom Drugog svetskog rata, posle kapitulacije Francuske, Egziperi odlazi u Ameriku i pridružuje se slobodnim francuskim snagama pod američkom komandom u Alžiru. Na sopstveno insistiranje Sent Eks odlazi na borbene letove, dok ga neki nemački lovac nije oborio.

Mali princ je odleteo u svoje kraljevstvo među zvezdama.

Ironično (ili ne), Egziperi je imao rđavo mišljenje o ratovanju avijacijom i o tome piše u „Zemlji ljudi“:

„Otkako se rat vodi avionom i iperitom postao je samo krvava hirurgija. Svaka strana zaklanja se iza jakih utvrđenih zidina i, nemajući ništa pametnije, svaka strana šalje eskadrile i torpedira utrobu drugog, uništava njegovo životno središte, parališe njegovu produkciju i trgovinu…

Nije nam potreban rat da bi smo se u trci ka istom cilju naslonili na toplo rame suseda. Rat nas obmanjuje…

Zašto da se mrzimo? Sa iste planete, posada istog broda? I ako je dobro da se civilizacije suprotstavljaju jedna drugoj da bi potpomogle nove sinteze, užasno je što se proždiru.“

Kad postanemo svesni svoje uloge, makar i najništavnije, onda ćemo samo biti srećni

U Egziperijevoj ličnosti susreću se protivrečnosti, mnogo toga nije u harmoniji, ali iz te zamršenosti ljudskih i kosmičkih zakona Egziperi izvlači jednostavne misli koje te teraju da se zamisliš:

„…istina je ono što uprošćuje svet, a ne ono što stvara haos. Njutn nije nikako „otkrio“ zakon težak za rešavanje kao neki rebus. Njutn je izvršio stvaralački posao. Zasnovao je jezik kojim bi se istovremeno mogao izraziti pad jabuke na livadi ili kretanje Sunčevo. Istina nije ono što se dokazuje, već ono što se uprošćava…

Kad postanemo svesni svoje uloge, makar i najništavnije, onda ćemo samo biti srećni. Onda ćemo moći živeti u miru i umreti u miru, jer ono što daje smisao životu daje smisao i smrti.“

Ono što mi se zaista sviđa u ovoj knjizi su piščeva uzbudljiva iskustava, tako snažno i iskreno opisana, da oživljavaju pred očima, a Ezgiperijeve istine nisu „pričovanje“, to je ono u šta on zaista veruje, a na nama je da li ćemo nešto od toga usvojiti ili ne.

Želim vam prijatan i ugodan let sa ovom knjigom, ako se odlučite za čitanje, podstaknuti ovim postom ili kako god.

(Visited 76 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

13 + eleven =